NAPADAJ

NAPADAJ

Thursday, June 12, 2014

SVE ŠTO RASTE I TREBA DA RASTE... (tekst iz drugog broja)


Filipov tata je u ranoj mladosti osim crvene partijske knjižice imao još dve velike želje: da se domogne centra grada (i postane prava sertifikovana beogradska manguparija iz „Circle of Two“) i da na svim odeljenskim fotkama ne mora da stoji  na šamlici u prvom redu, orkužen devojčicama koje čuče.



S obzirom na to da je izuzetan biznismen, stručnjak, vrhunski menadžer i lopuža, Filipov ćale je prvo uspeo da nabavi ne jednu, ne dve, nego čak šest partijskih knjižica. I zahvaljujući tim korisnim alatima je svoje ljute rane (neko bi rekao komplekse) počeo da leči u zrelom dobu.



Pošto je 15tak godina bezuspešno pokušavao da preseli ’znik u Kuću slavnih (Springfield, Massachusets) ili makar na Terazije, predomislio se, pa je manirom iskusnog inženjera rešio da okrene stvari naglavačke.  Odlučio je da tim iz Železnika nazove Beograd, a da se mi svi ostali pravimo da je to ultra inteligentno, da se ništa nije desilo tj. da nismo ništa čudno primetili.  Ovakvu domišljatost treba pozdraviti toplim aplauzom.

Onda je odlučio da ispiše nova istorijska poglavlja, podupre ih brutalnim falsifikatima, agresivnim marketingom i podrškom kidnapovanih državnih institucija. 

Tako je preko noći komšinica, koju su onako temeljno udesili i za Evropu spremili Gospodin Pauk i legenda JSD Partizan i „specijalni savetnik“ Goran Vesić („za koga bih napisao da je kreten, ali ne smem jer će da me tuži“), postala naprednjačka uzdanica i jedina narodna uteha u doba svetske ekonomske krize.  Hrpa praznih limenki postale su pornodiva, a bankrotirani klub koji nije imao ni koševe, ni igrače – stabilan ligaš u pohodu na trofeje. Jedino se Filipov stari preračunao kada je pomislio da ovim glupiranjem neće da isprovocira Tegeltiju da snimi 5-6 celonoćnih serijala emisije „SOS Koš“.


Poslednji element mozaika je sklopljen kada je Filip završio u prvoj petorci kluba Beograd iz Železnika, a ne na Izviđačkim sportskim igrama ili u novom serijalu Branka Kockice.  Na našu ogromnu žalost, ovaj zabavni eksperiment nije dugo potrajao, ali je dokazao da je zaista važno samo učestvovati i da sutra, teoretski govoreći, i Ivan Ivanović (još jedan gorostasni „beogradski dasa“),  Vuk iz Ruža, Božidar Đelić i svaka devojčica koja je čučala u prvom redu na odeljenskim fotkama, mogu da se uguze (ili naguze) u reketu.


Ozbiljan zaključak ove priče je da su u zemlji Srbiji svako kršenje zakona, jebanje ljudi u zdrav mozak, i svaka prevara mogući i izvodljivi ukoliko imaju podršku državnog vrha i određenih medijskih krugova.  Jedina stvar koja uliva poverenje da ceo svet neće otići u kurac kada njim zagospodare mali marsovci sa planete Čović, je to što je sa druge strane barikade naš Dule.  On je spreman da razobliči njihove laži i svaki put ih diskretno podseti ko su, šta su i odakle su. Sa sigurnošću znam da on, vođen ljubavlju prema Partizanu i lepoj književnosti, ovom kvaziciganskom polusvetu, mešetarima i politikantima neće dozvoliti da prkose zakonima fizike i da otmu našem klubu ono što mu pripada.

Opraviće njih Dule, ja da vam kažem!